Moj mozak apstraktira djeliće sjećanja u kojima se smijemo i bojim se. Želim da me držiš za ruku. Posjeduj me. Predajem se, jednostavno i beskonačno. Bez borbe. Bez lova. Bez padobrana. I padam, i padam, i padam, i padam. Gubim se u crnim rupama besmisla tvojih snova.
Mekoća tvojih usana na mojima. Tvoja potreba da me zagrliš.
Sigurnost koju tvoje ruke donose još nije oprala kiša.
Sjećaš li se kako sam prvu večer, našu prvu večer, plakala u snu i ti si me zagrlio? Ujutro se nisi toga sjećao, ali kada sam ti to prepričala, samo si rekao "oh uspavanoj verziji meni je stalo".
Ali sada si budan. Budan, budan, budan, budan.
Tvoj pogled na meni. Rekao si da izgledam uplašeno. Bila sam. Ljuštio si sloj po sloj mene svakom treptajem. Bilo me je strah da ćeš me ostaviti takvu, osakaćenu, samu. I jesi.
A opet.
Budan si.
Tvoja Hana.
Da, tvoja.
Tvoje glupe riječi. I sad me imaš. Sad sam malena lutkica skrivena u prednjem džepu tvojih hlača.
Jedna od mnogih?
Tvoja mala lutkica.
Praktična upotreba. Izvadi je iz džepa samo kada je trebaš.
Lupam o stijenke svoje psihe, gušim se u klaustrofobičnosti svojih misli.
Hajde pogledaj me.
Probij moje zidove.
Uguši me omčom ravnodušnosti.
Molim te.
Ubij me.
Lakše je,
Gušim se u dimu neizrećenih riječi. Pijem otrov tvojih posljednjih koraka.
Stišćem amalije tvojih laži.
Gledam se u zrcalu neizrečenih sumnji.
Uništenje jednog univerzuma je bilo tako lako.

Oznake: Osobno

Voljela bi se boriti za nešto.
Dobro ovo treba razlaganje. Jedna od najpoznatijih plesačica na svijetu, Sofia Boutella je jednom prilikom izjavila kako ne vjeruje u prečace, potkrijepila je to tvrdnjom, da sve što se lako zaradi se lako i oduzme.

Slažem se s njom. Recimo ja iznad svega cijenim ljude koji pokazuju preveliku odanost nečemu.

Volim misliti da su mi dotični uzori u životu.

Želim voljeti nešto toliko da sam se spremna odreći svega za to.
Želim željeti nešto do te granice da nikada, nikada, nikada neću odustati.

Kako je žalosno živjeti svoj cijeli život nemajući tu strast, nemajući to uporište u oluji.

Gadim se sama sebi zbog tog nedostatka predanosti ičemu u svom životu.

Vrijeme je da to promijenim.


Pisala bih duga razlaganja o tome što želim, ali kako bi bilo da vam jednostavno javim jesam li uspjela? Jesam li dala sve od sebe, svaki atom svoje snage?

Često, za svoju lijenost koja je uzrok nedostatka predanosti, kažem da je strah od neuspjeha.


Iskreno, puno veći bi me strah trebao biti da ću jednog dana shvatiti da cijeli svoj život nisam uložila sebe u nešto.




Pisat ću opet ovdje, jer ionako nemam ništa drugo.

Ovo je jedino mjesto gdje sam kroz toliko godina uspjela bilježiti svoja razmišljanja, i svoje osjećaje.
Možda i nije zabavno za čitati, ali je oslobađajuće za napisati.
(Istina je, i to, da sam se prije puno više otvarala, govorila neznancima i znancima svoje tajne, vjerovala im dok su mi obećavali da su moji osjećaji i moji dijelići dobrodošli... vrijeme me naučila da gotovo nikada nije tako. Vrijeme me pretvorilo u slušača više nego u govornika. U zadnje vrijeme sam jedna od onih mračnih i pesimističnih osoba, koje su pretihe kada ih pitate kako su. Možda sam se i zato vratila, jer trebam negdje sve to napisati, i negdje sve to reći. A vi me još niste iznevjerili)

Probala sam se ubiti. Ali to sada nije bitno.

bila jednom jedna djevojčica koja je imala majmuna.
majmun je bio zelene boje.
djevojčica je bila žute boje.
majmun joj je često šaputao u uho i ona se hihotala.
svi su mislili da je djevojčica žute boje čudna.
jer su svi mislili kako se smije glupostima.
jednom ju je jedan dječak plave boje povukao za kosu i rekao joj da majmuni ne govore.
a ona je znala da govore.
njezin majmun zelene boje je govorio. i ona se hihotala.
i ništa drugo nije bilo bitno.

Kada nemaš kome pobjeći, pobjegneš sam sebi.


(I skrivaš se iza lažnih osmijeha, i šala, i kaputa, i pernica, i korica predebelih romana i nitko nikada ne zna)

*netom otkrivene stvari

Hawkwind
okej. službeno obožavam psihodeliju dug niz godina. pink floyd, mgmt, doorsi, i sve to. ali hawkwind mi je nekako izmicao i nikad ih nisam pošteno poslušala. a sada kada napokon jesam, mogu reći samo wow *-*

zoft
njih sam otkrila jer sam se našla na njihovom koncertu. (bog blagoslovio jazz večer u mini teatru).
ugl. da skratim priču = eksperimentalan jazz = <3

nofx
rekli su mi da se ne smijem zvati punkerom ako ih ne slušam. pa sam ih poslušala. i sviđaju mi se. ne bi sad rekla najbolji punk bend svih vremena, al da mi je žao što nisam otišla na koncert je.

rkl
a kad smo već kod punka. ne vjerujem da za njih nisam čula prije. valjda jer su relativno nepoznati. šteta, jer za razliku od nekih sranja što se nazivaju punkom, ovi zbilja to i jesu.

peaches
perverzno ^^ dobro ova pjesma i ne toliko, ali ranije stvari itekako. recimo stuff me up, i I u she... (:

cky
nikako da nađem za skinuti album.

disturbed
nisam luda za njima, ali ova pjesma je dostojna božanstva.

the frattelis
za nedjeljno jutro. i kotrljanje po krevetu.

tegan & sara
za spavanje. a i nesretnu zaljubljenost.

katie
melankolija

x&x
nisam ih nedavno otkrila, i lou i kinkse volim od davno davno prije, ali ove pjesme su mi se vrte po glavi već tjednima. a i idu si jedna uz drugu. bar tematikom.


eto tek toliko (čitaj ne da mi se više stavljati linkove).


nekada je bolje slušati glazbu i prepustiti se nego ludjeti oko stvari koje ne možeš popraviti.

tko sam? što sam? zašto sam tu? imam li što je potrebno?zašto sam sama? jesam li dovoljno dobra? hoću li ikada biti voljena? volim li nju? volim li njega? jesam li normalna? što je normalno? ima li sve smisla? zašto sam tužna? mogu li pomoći? zašto se trudim? zašto se ne trudim jače? zašto si to radim? mogu li se promijeniti? ako se mijenjam, mijenjam li se na bolje ili gore? zašto ne želim dati taj dio sebe? koliko košta i jesam li spremna platiti cijenu? hoće li mi pomoći? zašto im imam potrebu sve reći? gdje su sada? zašto nemam gdje pobjeći? ako pokušam hoću li uspijeti? imam li pravilnu sliku o samoj sebi? je li kasno? jesam li prestara? što želim? zašto? hoću li sutra biti u redu? jesam li napravila što sam trebala? jesam li imala pravo tražiti to od nje? jesam im uništila život? jesam li ga uništila sebi? zašto sam ovakva? ako nestanem hoće li itko primjetiti? je li ikome stalo?

strah me je.

Kada se loše stvari počnu redati jedna za drugom zakopaš se u neko lažno uvjerenje da tako i treba biti. Bježiš polako u neku tupost u kojoj ne da nemaš emocija, nego, nemaš snage. Doslovno se probudiš ujutro i ležiš u krevetu jer se ne možeš ustati. To je na neki način blaženo stanje jer ne razmišljaš, uopće. Niti jednom ne pomisliš o svemu što se događa oko tebe, i kako se kule koje su bila uporišta tvog života ruše.

No postoji kvaka 22 (uvijek postoji) ne možeš zauvijek ostati u tom stanju, prije ili kasnije moraš se trgnuti i shvatiti kako sve to nije san i kako se sve to zapravo događa. A onda, taj napad emocije, svih negativnih, bez lijepe misli za koju bi se uhvatio nije prekrasan.
Poželiš plakati, i počneš, i plačeš i onda staneš i nije ti ništa lakše.

A svi krive tebe, čak se i sama kriviš.

I počneš mrziti samu sebe jer nisi nešto poduzela dok si još mogla.

I tražiš odmor od svega, od cijele situacije, od svega, malo tišine, malo čavrljanja o glupostima, ali ne nađeš to.
Jer svi pitaju kako si, a ti stojiš tamo u središtu ceste kroz koju svi oni samo prolaze, i ne znaš što reći.
Poželiš se slomiti, tamo, na toj sredini te ceste, i plakati, i vrištati, i ležati u klupku, ali znaš da sada nije vrijeme.

Ne, nije vrijeme za tvoje emocije,moraš se pobrinuti za druge.

I onda doslovno skupljaš njihovu tugu i njihovu bol i trpaš je u sebe samo kako bi njima bilo lakše.

Iskreno, mislim da ću puknuti

.
Jer sve to, nekako, želiš pomoći svima, a samoj sebi ne uspiješ pomoći.

PAIN.

nobody cares

Želim spavati. I nikada se ne probuditi.

Želim nju.

Želim pisati.

Želim zaboraviti na sve.

Želim pričati s Harukijem Murakamijem.

Želim shvatiti kako neki ljudi razmišljaju.

Želim si prestati lagati.

Želim biti sretna.

Želim napraviti sve one stvari koje sam rekla da ću napraviti.

Želim biti u drugom vremenu kao ista osoba.

Želim vjerovati.

Želim prestati slušati tuđe probleme i zanemarivati svoje.

Želim da se moji roditelji ne rastanu.

Želim da je svijet bolje mjesto.

Želim biti u svemiru i gledati zvijezde.

Želim znati.

Želim biti netko drugi.


go and make your wishes come true.
yeah I would rather stay here and whatch tv.



bog blagoslovio slike vezane uz post.

listen.

mrzim kada se naočigled lijepi snovi pretvore u noćne more.

Choose life. Choose a job. Choose a career. Choose a family. Choose a fucking big television, Choose washing machines, cars, compact disc players, and electrical tin openers. Choose good health, low cholesterol and dental insurance. Choose fixed- interest mortgage repayments. Choose a starter home. Choose your friends. Choose leisure wear and matching luggage. Choose a three piece suite on hire purchase in a range of fucking fabrics. Choose DIY and wondering who you are on a Sunday morning. Choose sitting on that couch watching mind-numbing sprit- crushing game shows, stuffing fucking junk food into your mouth. Choose rotting away at the end of it all, pishing you last in a miserable home, nothing more than an embarrassment to the selfish, fucked-up brats you have spawned to replace yourself. Choose your future. Choose life... But why would I want to do a thing like that?

rekla bi ja sad nešto, ali, pa rekli su već prije, pa ću ih kao dobar plagijator samo skopirati.

obožavam kada nađem pjesmu koja me sažima toliko u tom trenutku da mi na svaku notu srce stane i pokida se na tisuće komadića.

Riskirala bih sve, kada bih znala da su šanse za dobitak barem malene. Dala bih sve osmijehe svijeta, za jedan. Poklonila bih sve šarenilo i sve boje za jedan zagrljaj. Uzela bih olovku u ruke, i nespretno ti riječima oslikavala sve što poželiš za jedan poljubac. Mijenjala bih svu glazbu ovog svijeta za zvuk tvoga glasa.


Ali kada bejbe bejbe bejbe ti nisi tu. *


grozna sam ovakva. sva neka, fuj. bljak dečki.

on a side note, kada pokušavate biti korak bliže sreći ne čitajte sandmana.

*zapravo nisam mislila ovo objaviti, i ne znam zašto jesam.

Ne volim ljubav, i potrebu za izražavanjem iste. Gadi mi se pomisao da ti je potreban netko drugi. Koncept prijateljstva je lakši. Ljubav je komplicirana, i sakrije se duboko duboko u tvoje srce, i zaskoči te kada to ne očekuješ. Stoga, da, ne volim pisati o ljubavi. Osim činjenice da nije zabavno, jer se osjećaš kao da te netko guši dok pišeš o tome, tu je i ta patetika. Osjećam se jadno. Pogotovo jer znam često govoriti da je ljubav precijenjena.

Stoga, očito je da danas neću pisati o ljubavi. Mogla bih pisati o jučer. Ali ako ti dan završi tako da u četiri ujutro raspravljaš s nekim tko nije iz Osijeka (i koji je prvi put u životu vidio tramvaj!) o starkama i štiklama, dan je mogao proći bolje. Pisala bih o unutarnjim razdorima i svjetovima koje skrivam ispod svoje kose, ali ponekada mi se čini kao da je ih tada dajem vama, i više nisu moji, a ponekada su riječi teške kao utezi, i ne dolaze s lakoćom.

Ne tako davno, a opet u vremena koja se sada čine sretnijima, pisala sam o svemu. Pisala sam o sebi, sa lakoćom sam vam pripovijedala svoje priče, uobličavala metafore koje su odražavale mene. Sada, ne mogu. I taj grozni osjećaj nesposobnosti me pomalo razdire.

A u zadnje vrijeme sve češće trgam svoje snove i gradim laži od njih. Lažem samu sebe, i obećanjem si da će sve biti bolje.

Znam da neće, ali ne mogu stati. Jer kada bih stala, kada bih otvorila oči, i osvrnula se, sada i ovdje, vidjela bih gdje sam. Vidjela bih gdje se nalazim, i vidjela bih da sve nije u redu, i da sve neće biti u redu još dugo vremena. Mislim da to ne bih mogla podnijeti. Iskreno, mislim da nisam toliko jaka. Pa se lažem, i govorim se da će sutra biti sve u redu.
I osjećam se kao licemjer, kada ih slušam, kako mi pričaju o svojim problemima i kada im govorim da to nije strašno, i kada im govorim da će biti bolje. Jer na neki način znam da je to jedna velika laž i da neće biti bolje. I da joj nikada neće oprostiti, i da ga nikada neće voljeti, i da neće uspjeti popraviti sve što treba. A volim to, iskreno, volim, slušati njihove probleme, zaboravljati na svoje. Samo svako malo me nešto lupi po licu, i shvatim da su moji problemi još uvijek tu, da se hrane mojim lažima, i mojim bijegom od njih i da rastu.

Znam misliti da bi sve bilo lakše kada bih se ukrcala u prvi autobus, i otišla. Ne znam točno gdje, jer gdje nije bitno. Samo bih željela otići. Malo se udaljiti od svih vas, još malo bježati, samo bih se htjela još malo uvjeravati da će sve biti ok. Željela bih upoznavati nove ljude, koji me ne znaju, željela bih napraviti tisuću maski, i svakome podariti jednu. Ne radim li to i ovako? Svatko zna nešto, a nitko ne zna sve. Iskrivljujem ideje o sebi, jer je lako. A možda ih ni ne iskrivljujem, možda ih samo puštam da vjeruju u ono u što žele vjerovati.

Ako je njima tako lakše, zašto im kvariti zabavu?

I bojim se. Jer ne mogu stati, ne mogu popraviti stvari. Jer ako sada probam, možda neću uspjeti. I da, da bolje je probati i ne uspjeti nego ne probati uopće. Ali što ako ne uspijem? Postoji li uopće opcija neuspjeha za mene? Mislim da ne. Mislim da sam previše puta naciljala zvijezde i pala na zemlju.

Ne mogu, osuđujem druge jer im je stalo što ljudi oko njih misle, a ista sam. A znam da nekima ne bi smetalo, a opet šutim. Jer što ako?

I rekla sam već malena sam jer je svijet tako velik. Nisam bitna. I sada, hajde postani bitan. Možda ja ne mogu biti bitna?
Pa ipak, imam toliko puno mana, a toliko malo vrlina.


Mrzila sam se toliko dugo, da je prešlo u naviku. Mrzila sam što ne mogu vidjeti stvari jednostavnije. Mrzila sam se jer nisam poput nje, koja ne razmišlja o tome kako bi svijet izgledao da živimo na oblaku. Mrzila sam se jer sam željela biti kapljica kiše. I mrzila sam se jer nisam dovoljno dobra. Mrzila sam se jer nisam uporna, i jer su moji stavovi ono iza čega stojim. Mrzila sam se jer želim pričati o paralelnim svjetovima, a ne o cosmopolitanu. Mrzila sam se jer sam kukavica. Mrzila sam se jer me ne vole. Mrzila sam se jer nisam jedinstvena, iako me žele takvom vidjeti. Žele me izdvojiti kao rijedak primjerak koji se protivi njihovim uvjerenjima, a to nisam.

A mrzim se i sad. I nekada mi je loše od toga.

I kada bih se promijenila, kada bih rastrgala sebe ovakvu kakva sam sada, i kada bih postala netko novi, kada bih kistom nacrtala ono što želim biti, bi li me voljeli?



Bih li se voljela?

Here a man, there a man, lots of gingerbread men.

kada čujem floyde osjećam se dobro.
kao da nalazim utjehu u njima?

možda jer je syd bio lud.

vjerojatno zato.


oni su jedan od rijetkih bendova kojima se vraćam još od osnovne.



I don't think I'm easy to talk about. I've got a very irregular head. And I'm not anything that you think I am anyway.


slušam psihodelični rock i blues.

malo se gubim između redaka nepostojećih značenja.


volim paradokse.

i uvjerena sam da matoš ne zna pisati.


prije sam lakše bilježila svoje emocije.

puno lakše, pisala sam dugačke postove o kričavilu svog uma.

a sada ne mogu.

imam ih ja još, samo su sada prejake i riječi ne mogu doprijeti do njih.

bojim se. jer ne mogu stati misliti.
mislim da sam to već rekla jednom.


i bojim se da ću ostati glupa.
to sam rekla jednoj prijateljici danas, i nasmijala se. rekla mi je da čitam previše knjiga.

ali činjenica je, da knjige te ne čine pametnim.

volim paradokse. jer imaju smisla. ponavljam se.
oksimoroni također.


htjela sam pisati, pisati o nebu, o zvijezdama, o čudnoj djevojčici koja živi u mojoj glavi i o napušenim vjevericama.

nisam mogla.

riječi ne dolaze.

ponekad shvaćam izraze poput ptica bez krila i to me čini žalosnom.

ponekad. da.

poželjela sam zagrljaj jučer. ali bila sam sama, i nisam ga dobila.
učinilo mi se snobovski što sam ga željela dobiti.

pravo na zagrljaj treba zaraditi. barem sam ja došla do tog zaključka. a svejedno ih non -stop dijelim.

željela sam im pomoći, a nisam. i onda su me okrivili.


bježim u maštu jer je tamo lijepo.

skoro pa uvijek.

pa kad ja zapovijedam, naravno da je lijepo.


i znaš što, smiju se svi. haha hana kako si smiješna. hahahah. e baš si carica


nabij se.
to uopće nije ni bilo smiješno.

ponekad se osjećam kao klaun pred grupom idiota.

nisam zakon ako pokažem mali prst a vi crknete od smijeha.

ali ono hana odakle ti sve te ideje?

pa svuda oko tebe su, samo ih ne vidiš.

al ono hana, ja bi ubila za maštu poput tvoje?
nemaš dušo ideje koji je to teret nakon nekog vremena.

e al hana baš si luda, znaš to?

oh jesam. zato me i volite. luđakinja zabavlja maloumne.
ide u krug.

previše sam rekla, a premalo željela.

i nemoj me zaboraviti, kada zatvorim oči.

volim kada me lupi neka nostalgija.
pa se nasmiješim i vjerujem u sunčane dane.

Ne mogu prestati misliti. Doslovno moj mozak to odbija napraviti. Ponekad ne mogu zaspati zbog ove krasne stvarčice. Evo sada, želim napisati post, ali jedan u kojem priča o tome kako sam ljuta i tužna i sve, i ne mogu.

Mota mi se po glavi kako je pogrešno ubijati ljude.
Kako sam se zaljubila u krive osobe.
Kako su mi zelene oči lijepe.
Kako imam novi strip.
Kako mi se čita jedna priča, ali je nema nigdje.
Kako bih htjela imati slona za prijatelja, jer ono imaš problem s nekim on sam sjedne na tu osobu.
Kako je pjesma koja kriva party pooper i kako bih trebala promijeniti glazbu.
Motaju mi se i ovi lyricsi po glavi:
I can't say what I want to,
even if I'm not serious.
I can't say what I want to,
even if I'm not serious.
Things like....
"Fuck yourself, fuck yourself
you piece of shit why don't you just go kill yourself?!"
I can't say what I want to,
even if I'm not serious.
I can't say what I want to,
even if.. I'M JUST KIDDING!"

A gubim samu sebe. Šareno je ponekad, previše. Volim kad je kričavo, onda je dobro. Ne volim kada je šareno, kada svi želite nešto od mene a ja vam to ne mogu dati. Ne mogu si dati ono što ja želim od same sebe, a ne ono što vi želite od mene.
Ne mogu se oblačiti kako vi želite, niti šminkati, niti hodati, a i ukus u glazbi mi ne ide na ruku. Čitanje da ne spominjemo.
I onda kada mi dođete sa svojim maloumnim idejama o tome što bih ja trebala biti loše mi bude. Doslovno me tjera na povraćanje. Jer s jedne strane želite da budem nešto što nisam, a ja želim da me vi shvatite. I onda mi bude loše kada pričam s vama, zbilja.
Jer znam što trebam reći, trebam reći pa ubijte ih mamu im, ali izleti mi nemojte.
I onda provedem ostatak dana, gubeći se u svojim mislila skrivajući se od vas.
Ispada da vas se bojim, i dašta, bojim vas se. Bojim se kako sam u manjini kada kažem nešto poput jeste li čitali oscara wildea, ili kada kažem baš bi bilo super otići letjeti po svemiru.

U manjini sam, da. A vi vičete na mene, i govorite mi :gdje mi je pamet? Pa ne znam gdje je, da znam sjedila bi tu kraj tebe i bila još jedna savršena kopija.

"E hana jel ti mogu ja nešto reći?"

Ne, ne možeš.

Bude prešareno, i ja budem ljuta.
Na sebe, jer ne šutim.
Jer razmišljam. Jer mislim. I jer onda to na kraju i kažem.

I ponekad, ponekad, ponekad, ponekad, bi htjela da shvatite da ono što govorim ima smisla. i ponekad, ponekad, ponekad bih bila presretna kada ne bi moje mišljenje shvaćali kao nešto trivijalno.
e a ponekad mi dođe da odem.

stvarno. i ne shvaćam zašto nisam.
možda jer nemam kamo?

a žalosti me to. ja bih ponekada vodila raspravu o nečemu drugome osim veličini sisa.

ozbiljno bih. bilo je zabavno prvih 489 puta, i možda će biti zabavno još koji put u budućnosti.
ali na kraju ja sam zadovoljna svojima.

e a ponekad, bi da kada sam perverzna ne budete uvrijeđene, jer dame i gospodo, da to je bilo perverzno, i svi ste to pomislili, ja sam to samo rekla.


što je najtužnije vidim onaj trzaj osmjeha na vašem licu, ali to nisu pristojne teme za pristojne dame, o tome dečki pričaju, a ne cure, fine gospodske dame, i trzaj ostane samo trzaj.

i da.

smeta mi to.



ja sam ja.
i ostajem to.

i idući put ja ću opet reći, ja sam protiv.

a put poslije toga, ja ću reći treba im dati prava.

a put poslije toga, reći ću, ne, ja ne žudim za novim brojem cosmopolitana.

znaš zašto?

uvijek mi ostaje zadovoljstvo dok te gledam kako se pjeniš.

E slušaj
ovo neće biti dobro.

Ja sada nešto sjedim i razmišljam o tome kako je ljubav sjebana.
Sklona sam usput vulgarizmima danas, ali proći će me.

No da razmišljam kak je sjebana jer ja volim tebe, ali ti ne voliš mene.

Jel to ok? Naravno da nije jebeno ok.

Eh da
ali kada bi me volio ja te vjerojatno više ne bih voljela pa ionako nije bitno?

Eh da
ali onda ja imam pomisli ako bih ja kada bih ja ako bih ja i kada bih ja i onda bih ja ali onda bi ti... i vrte se u mojoj glavi poput ringišpila.
ali nema veze.

jer ti ono ne kontaš da ja postojim.

mislim vjerojatno kontaš, ali ne kontaš.

gubim se u smislu i besmislu.
ne volim o ljubavi pisati. točnije ne volim pisati o ljubavi.
jadno mi je nekako.

a i onako. ne volim ja baš normalno.

jer ono. baš ponekad pomislim da bi bilo super da te zagrlim bez cilja.

no dobro.
ne krivim te.
ja sam cura koju očaravaju čudne stvari, cura koja želi imati prijatelja narkomana i koja previše vremena čita i koja gleda crtiće koji su bolesni, i koja misli da je plišana svinja danas popreko gleda (trebala sam se cijepiti protiv svinjske gripe dok sam mogla).

i cura koja ne sluša u školi. ali ipak ne pada.

e da.
ne volim kada...
ne volim kada mislim da kiša pada.

ali ispadne da ja to samo mislim. znaš ono izađeš i pomisliš da ti je pala kapljica na čelo.
al nije, jerbo je to bila neka fantomska kapljica ko fantomska bol.

mislim da bih htjela omotati svoj zeleni šal oko snjegovića danas.

nekako baš to želim napraviti. nitko ne razumije zašto, samo ja. i to je u redu.

leži mi neka knjiga na stolu, koja je po riječima cure koja mi ju je dala "onak ful curka poput tvajlajta, onak meyerica ju je totalno skopirala, i ful curka glavni lik je tako seksi, nemoj mi zasliniti knjigu, jer ono curka, e al lik je seksi jer je anđeo kontaš, a ona nije, ona je čovjek, i pazi mi na tu knjigu ko na bibliju, e da kad počneš nećeš moći stati, jer ono curka, tip je toliko hot"

ja tiho preokrećem očima, i mislim si, ajde pročitat ću.
al nekako mi se bljuje od pomisli na jeftiniju verziju sumraka.

dođe mi da spalim tu knjigu, jer ono hej curka, tak bi pazila i na bibliju.

sad će ispast da sam sotonist, a nisam.

pišem random gluposti, a netko će to čitati.


e znaš što ja mislim?

naravno da ne znaš.

bubimir mi je fora.

tak je prugast.

neka cura mi je rekla jučer, pazi sad: "neću više čitati bukowskog, postavlja se kao da je iznad svih, kao da je ono kuiš najbolji. kao ono kontam ja neshvaćeni intelektualac, al ono nije bolji od svih. ma nek jede govna"

ja si mislim, e curka, bukowski jede govna, al što ih ti praviš. misli da je isto neshvaćena intelektualka i sere po okolini.
pazi sad ovo curka, i kažem curka, jer ono, tak zovem maloumna stvorenja: nisi ni ti ništa bolja od bukowskog po kojem sereš.
a sad te mrzim jer si me svela na svoj nivo, i meni pada na pamet taj sunčani dan kad si mi ti srala po intelektualcima koji su neshvaćeni i jedu govna, i pada mi na pamet dan, kada si mi bila sva očarana istom tom vrstom. i nekak mi je krivo, jer ja sad kažem tu da nisi bistra, ali zbilja, mislim da nisi bistra.
ali to je ok.
nisam ni ja.

e dođeš u trgovinu pitaš ih imaju li tavu.
Ak imaju uzmeš tavu i lupiš trgovca po glavi.


al zašto bi to netko napravio?

jer ono, može?

e zvučim tak čudno jer sam pokupila dijalekt knjige koja je pisana na ono kontaš žargonu.
i sad ja imam poštapalice kak si kaj, ono kontaš, jebena pizda, i jebeno.

živcira me to.


nisam li ja počela pisati o tome kako sam semi-zaljubljena?

e što mi se to više mota po glavi, mislim da nije toliko što se ti meni sviđaš, nego to što ja tebi ne.

jer ono. čak ni tebi sine brute?

e nisu mi jasne one facebook grupe <3<3<3<3<3<3<3 volim kad se probudim bez gaćica <3<3<3<3<3<3 ako si otišao spavati s gaćicama i probudio se bez njih postoji vjerojatnost da te netko silovao u snu. ili da mjesečariš i skidaš gaćice na javnim mjestima i zatim se vraćaš u krevet.

yea.

al najgore su one

<3<3<3<3<3<3<3<3<3<3<3<3svi mi koji umiremo jer volimo <3<3<3<3<3<3
malo sam ogorčena i skeptična prema ljubavima koje se izražavaju preko fejsaĆa.


no je da.

htjedoh nešto reći.
izmaklo mi je.
sve mi izmiče ovih dana.


ne znam što reći osim ne zaboravi svoj ručnik.


e da.

narkomani mi se čine kao optimalno riješenje za moj socijalni život.
naime, većinu vremena su dovoljno nadrogirani da ne mogu pobjeći dok ja pričam gluposti
dok ne nađem čopor divljih narkomana moram se pouzdati u blog.

puj puj sumrak.

Pružila sam s osmijehom, ono što sam voljela.

Sve moje misli zvuče poput loše pjesme. Možda je to zapravo ono što ja i jesam, loša pjesma.

I kada bi ti zapisala sve što želim da znaš, kada bih ti rekla sve što je u mojoj glavi, ne bih mogla.

Strah me ponekada da ludim, da gubim razum.


Zakoračila sam i onda sam se vratila.

Jer me strah bilo. Predati se potpuno tomu.

Bilo me je strah, jer ako ne uspijem onda je gotovo. Onda nisam uspijela.
Želim uspijeti.

A strah me pokušati.

I onda se pitam odakle sva ta autodestruktivnost.

Pitam se ima li smisla.

Jedan od ovih dana ću se početi smijati stvarima koje nisu smiješne.

Zapisujem svoje misli, i nitko mi ne vjeruje da su moje.

A nabacano je sve i kaotično.

Ponekad se bunim, ponekad sam tiha.

Ali uglavnom sam tiha.

Jer bunim se u svojoj glavi.

Gdje vladam?

Vladam li ja?
Ne. Ne baš.

Više ne vidim ljude. Sada samo vidim osmijehe.

To ne može biti dobro. Jer najviše je onih podlih.

Neki dan mi se neka cura baš lijepo osmjehnula dok sam izlazila iz tramvaja. Onak, osmijeh radi osmjeha.

I ja sam se njoj osmijehnula.

Sanjala sam da sam žirafa. Ali to je u redu jer volim žirafe.

Zapravo željela bih biti pingvin. Oni su tak mali, a tak moćni.

A ja sam tako velika i slaba.

Ironija je na mjestu. Kao i patetika. Ne sviđa mi se to.

Čitam roman o nekom idiotu. Čak i pisac kaže da je idiot. A i lik zna da je idiot. Idioti znaju biti opasni.

Slušam neki drum solo, i mislim si mora biti super udarati stvari.

Nije to lako. Ali čini se oslobađajuće.

Bubnjevi su jedini oslobađajući instrument. Recimo violina je više za seksualnu represiju. Gitara je za samopouzdanje.

Ali to nije bitno sada.

Ah, koga briga, ja tu pišem, jer mogu.

Pišem moje misli sada.

Čim kliknem objavi, zapravo prvo ću kliknuti spremi, i onda tek objaviti, jer sam toliko posebna da ne mogu ni post iz prve objaviti, moje misli će biti drugačije.

Smiješno je kako sve brzo postaje nešto drugo.

U zadnje vrijeme sve moje provale imaju nešto sa životinjama. Što to govori o meni?

If you ever call me your poo bear I'll poo on you.

Ha - ha ha ha ha ha ha

rekla sam snimit ću smijeh ljudi i
onda
onda ću ga puštati.

Optimizam je trenutačno stanje, a ne način života.

Bar ja mislim.

E ti si pametna, ajd mi reci zašto svi težimo sreći koja zapravo nije sreća? Recimo ima ta jedna cura, i ona misli da je sreća letjeti avionom, i ima ta jedna druga cura koja zaljubljenim očima gleda u prvu, i daje sve od sebe da bi letjela avionom iako to nije njena sreća. Sreća je osobna stvar. Ne možeš doći i reći i za mene je sreća let avionom. Ne volim osobe koje su sklone tuđim idejama sreće. A to su svi. Jer ako neka glupačica na tv - u kaže kako je bila na liposukciji i kako ima dečka nogometaša, i ti to vidiš, onda imaš potrebu otići na liposukciju i imati dečka nogometaša, jer misliš da ćeš onda biti sretan, jer je cura na tv -u imala osmijeh. Missing the point of happiness.
I ajd mi dođi reci ja nisam takva, a ja ću ti pokazati od koga si ukrala ideju sreće.

Ja je više ni ne kradem. Ne da sam našla svoju. Samo sam shvatila da je umarajuće juriti za nečim što za tebe nije istinito.

E. A laž laž laž istina. Skok.

Jednom mi je jedan tip na rođendanskoj zabavi rekao da kada se ideš ubiti ne režeš žile kod šake, neg malo više.

To mi je tak smiješno. Zapravo nije, nego se toga često sjetim.
Ne jer se želim ubiti, nego jer nekako, postoji pravi način na koji se trebaš ubiti.


ra ra ra.
Zašto lady gaga zaziva egipatsko božanstvo?

jer je catchy.

Jedan dan sam probala zamisliti da je zelena boja nevidljivosti. doslovno sam probala ignorirati zelene predmete. Onda sam se zabila u nešto zeleno pa više nisam.



E idem ja sada.

Nebuloze su postale prenebulozne.

Zašto si to radim?




A znam da će boljeti.

Nisam dugo pisala, zapravo blog je bio zatvoren.
Fun, fun, fun. Sex.

E pa vraćam se.

Blogovi su ionako samo ego.


Sklona sam izljevima emocija.
Čemu stati.

Fuck me freddy, she's gone wild.

Kul sam si.

Zanemarimo bol.

I sve to.

Zanemarimo da plačem.

Zanemarimo da ponekada mrzim ljude.

SVE LJUDE.

zanemarimo da uvijek mrzim sebe.


fun fun fun. sick.


destruktivna sam postala

uništavam

ili posjedujem,


mrziti voljeti sinonimi.

don't you like me?

no I don't.

baš me briga.

za tebe i tvoje osjećaje i tvoje laži.

podsjećaš me na ježa bez iglica.

usrećuju me drugi ljudi.


da. o da.

znaš kako? lijepo.

drugačija sam, a opet ista.

nećeš me dotaknuti, neću ti dati to zadovoljstvo.


shiny and broken.


zvučim li frustrirano?

e dobro, jer jesam.

a gdje si ti?

HA?


aha.
tu?

e pa nisi.

šta'š sad?

nisi tu.

nisam ni ja.

znaš zašto?

nemam razloga biti tu?


e jesam ti spomenula dječaka koji vrišti svaki put kada netko kaže njegovo ime?

slični smo si, ja i taj dječak.

želim biti blizu. želim biti daleko.

i da, neki ljudi odlaze.

dobro.
nosim se s time.

bilo bi lijepo da imam malo pomoći.

but then again, I never did have any help.


nikad nisam shvatila, ljudi govore I'm not broken stop trying to fix me.

tko je pokušao mene popraviti?

nitko.

zavrti se u krug četiri puta, i onda se smij.

sunce sije.

snijeg pada.


a kiši.


ekscentrik bez ega.

smijeh bez suza.


svačeg ima.


e da.


volim te.

Mislim da sam shvatila. Mislim da znam pravila igre. I mislim da ih neću slušati.

I mislim da je cijena neposluha visoka. Ali na kraju je bitno da sam ja ja.

I da to planiram ostati.

Iako ponekada ne znam tko sam zapravo. Uvijek postupam po svojim načelima.

Jer neke stvari su jednostavno u temelju loše.

I ja ih ne želim tolerirati.

I mislim da sam danas drugačija.

I mislim da ću takva ostati.

I ta pomisao mi se sviđa.

Bio je neki klik u meni.

Možda zbog nekog, ali vjerojatno zbog mene.

Mislim da sam trebala drugo okruženje i da mi je 14 dana bilo dovoljno da se promijenim.

Mislim da će sada sve biti u redu.

Ne zaboravljam, ipak, što su radile svih 14 dana, i ne zaboravljam da se nisam slagala s tim, ali nisam ništa poduzela

I nikako ne zaboravljam koliko sam se mrzila zbog toga.

Ali barem nisam sudjelovala?

E da i iako ne znaju hvala im. Pomogle su koliko su i odmogle.

Purpurni zastor se spušta, i diže. I ja ću improvizirati par puta.

Tek toliko da vidim izraze njihovih lica.

Jer činjenica da će pričati o meni kada me ne bude znači samo da sam ih pobijedila.

U zadnje vrijeme ispada da posežem za ovim blogom u samo najočajnijim trenucima, kada je moje rane potrebno zašiti, i kada mi se čini da je svaki udah gubljenje vremena, i trebam nekoga tko će me saslušati, jer mi se čini da gubim tlo pod nogama, i padam negdje gdje ne želim pasti, i dosežem novu razinu očaja.

I sad, jel, mi je potreban jak, jak zagrljaj i rečenica – sve će bit u redu, jer mi se čini da sve neće biti u redu, i da ću ja jednostavno nestati.
I razočarana sam jer, osobe, kojima ja dajem te zagrljaje i brišem suze nisu tu da uzvrate uslugu, i to me čini očajnom, jer shvaćam da nemam više niti jednu osobu koja će stalno biti tu.

Da, da ljudi odlaze, ali što ako nikada nisu ni bili tu, na početku?

I sve te riječi se čine tako zbunjenima, i nepotrebnima, ali me boli. I kada pomislim da sam sama, i da je to u redu, jer je super biti sam, i kroz život na koncu uvijek imaš samo sebe, oči mi se pune suzama, i ja želim zagrljaj.

A onda se počnem mrziti, jer sam samo jednoj osobi dala da me vidi ovakvu, i jer ne želim da me itko gleda ovako, slomljenu i polomljenu.

A opet znam da trebam taj zagrljaj.


Ovo nema smisla. A nemam ni ja.

Samo trebam nekoga tko bi došao. To je sve.

*Moj mozak sada funkcionira samo na relativno lošem engleskom.





Oh well then. I get insecure. I get frighten. I get lonely. I get this pain without a name. Yes. I do. I get all of these things. And it stops to be about crying, it stops to be about screaming, it stops to be about pretended smiles. It stops.

And you get at the point of your life, the point you hate. All of a sudden, all you want to do, all you think about is sleeping, and finally when you get to the bed at night, you can't sleep. You just lay there, with your weary eyes piercing through the ceiling, and praying to God that you'll sleep. Just for an hour, just for a minute, just..just so you could close your eyes…and sleep. Forget. Sleep, regenerate.

Be ok, you know.

But you don't, and, in 6 o'clock you're up, and by 7 o'clock you drank so much water you can't think about water anymore, so you start thinking about everything else you could do. You know, things that will get you all sleepy, and happy. And… maybe that night you'll sleep.
Because, your feel so numb but yet so week. You just feel that you can't hold on, not for another day, not for a another sleepless night. So, at 7 o' clock in the morning, you will put your head down to your favorite pillow, and sigh. Because, the situation requires crying, and you just don't have the strength to cry, so you lay there with your eyes closed, not sleeping, and let this little sigh of pain escape from your throat.

Then, you get up, dress yourself and practice your smile in front of the mirror and leave to another day, knowing that when you come home, another sleepless night will be waiting for you

I am wired
I am tired
Of being someone that i am not
Tired of showing
Tired of going along with all my lies ...

A što misliš kako je meni?! Misliš da se ja svako jebeno jutro želim ustati iz kreveta? Kao, ono, moj život je vrijedan življenja? Vrišti mi se, znaš li to?

Da jako mi se vrišti, ali šutim, i gutam. I smiješim se, zar ne vidiš taj široki, gotovo uvjerljiv osmjeh? Smile like you mean it. Što nije tako?
Dok ostali misle da je sve uredu, možeš se lagati, i lažni ti se osmjesi čine utoliko manje lažnima. I isprazne laži rečene tek da ispune tišinu nisu tako velike i djeluju tako umirujuće uvjerljivima.

Da, dobro sam. Da, super sam. Ovo je najbolje razdoblje mog jebenog života.

Potajno, navečer, kada ležim u krevetu i gadim se sama sebi zbog svih tih pretvaranja, želim da netko prozre moju masku.
Da jednostavno mogu stati, makar na sekundu, makar pred jednom osobom s lažnim osmjesima, i ispraznim rečenicama.
Ma sve je to dobro, zar ne?

Još sam tu, makar i sa lažnim osmjesima i ispraznim nadama.

Možda se i probudim jednog dana sretna, nasmiješena.

Možda sutra bude bolje?

Evo, čak i ovdje lažem.

Bolje da me nema. Ionako nikakve koristi od mene.

Hajde, dosta tuge, vrijeme je da prekriješ ožiljke smiješkom.

Heathcliff, it's me,
I’m Cathy,
I've come home and I´m so cold,
let me in your window



Ispisani redovi prošlosti se smiješe davno zaboravljenim smiješkom, dok se iste greške ponavljaju. Boje ne blijede, nego postaju sve jače i imam osjeća izvrnutosti ovog nestvarnog svijeta kojem ne pripadam. I krivim se, jer tvrdim da ne pripadam, i krivim se jer nisam ništa posebnija od drugih.

I živciraju me, živciraju me sa svojim porukama, ispisanim krvlju, pokušavajući se napraviti dubljima nego što zbilja jesu. I govore o svojim ispraznim problemima, i svojim punim životima. I zamjeram im, zamjeram im tako jako da me zapravo cijela situacija boli.

I utapam se, u ispraznosti ispunjenoj lažima nazvanim životima. I dok se utapam još imam potrebu vjerovati da sve nije tako strašno, i da je prošlost ostavila svoju boju u mom životu.

E da…jesam li vam rekla da znam da neću promijeniti svijet? Jer ne mogu promijeniti sebe, a kamoli svijet.

I volim se smijati razbijajući hihotom tišinu, i govoreći kako ne želim biti dio te loše parodije života, ali činjenica je da je moj živo još veća parodija.

Jer ja krivim njih, a zapravo sam ista. I to što u mraku vidim različita čudovišta, ne činim me osobito drukčijom. I to što su moja čudovišta žute boje ne znači da su moja strašnija.

Jer u prosjeku, sve što sam ja je zapravo prosječna.

Sentimentalno bolesno raspoloženje. Nisam dobro društvo trenutačno.





Shook me all night long.


Razmišljala sam o onome što mi treba na kraju dana, onome za čim tragam kada oko ponoći gledam reprizu serije koju sam gledala previše puta, i držim šalicu pretoplog čaja u rukama. Razmišljala sam zašto ta scena nije potpuno patetična, i zašto moj pogled ne bježi ka zvjezdanom nebu (možda jer Tonka nije kraj mene ;) ).

To je uglavnom jer imam preveliku potrebu da nekome bude stalo. Da nekome bude stalo što sam ja budna u ponoć i što gledam reprizu reprizirane serije. Želim da nekome bude stalo. Želim da netko tiho uzdahne kada pomisli na mene, ili se bar nasmije (a dobro, to nije teško xD).

Želim da netko ne znam…radi ono što sam ja radila za Njega.

i to zapravo zvuči glupo i netočno je, a i odviše patetično za mene.

Jer …ja nikada nisam napravila ništa za Njega. Osim ostajala onlajn na svim mogućim stvarima tek da bi se on mogao javiti ako poželi, iako sam znala da nikada neće, i osim toga što sam toliko puta pokušala krenuti dalje – jer na koncu konca nije on jedini izbor na ovom svijetu koji mi se pruža, i osim što bih svaki put kada bi vidjela njegovu sliku – ma koliko izbjegavala taj događaj – tiho uzdahnula i oči bi mi imale onaj kristalno zamagljen pogled.

Želim da nekome bude stalo.

I to zvuči glupo, jer sam osoba koja će sjebat sve svoje veze i veze ljudi oko sebe, samo jer čvrsto ne vjeruje da postoji nešto kao veza koja će trajat zauvijek. I zvuči zaista glupo što želim da netko hrani moj ego, kada ću ja gotovo sigurno uništiti njegov, ali želim da nekome bude stalo.
I znam, ne vjerujem u veze, i bojim ih se i sve što se da nabrojati, i pomalo sam psihički nesposobna za njih ali želim da nekome bude stalo.

Makar da mu bude stalo u tišini. Ali samo da nekako znam. Onako kako znam da je netko zaljubljen u nekoga bez da mi je itko rekao tko su te dvije osobe – jednostavno znam.

Želim i ovo jednostavno znati.

Želim jednostavno znati da je nekome stalo.

Tražim više od previše, jer ne planiram dati išta za uzvrat. Čak i Njemu. Čak i kada bi se svemir srušio i progutao zemlju, i kada bi on htio biti sa mnom na kraju bih uništila i ono što osjećam prema njemu. Jednostavno bih shvatila da nije toga vrijedan, čak ni On. Čak i mislim da i sada, to shvaćam, da i sada znam da je ovo sve (posljednjih godinu dana, i osobno se smatram užasno glupom osobom jer dopuštam da sve to traje tako dugo) slijepa ulica i da ma koliko ja željela da ima kraj, onda nikada neće.
No krenuh reći (prije nego što mi se upleo ovaj neplanirani i svakako dosadni izlijev emocija i saznanja koja će odmah bit zaboravljena) ; jednostavno ne volim se vezati. Ne volim duge šetnje plažom i poljupce. Ne volim planove za budućnost s drugom osobom. Ne volim ne mogućnost da budem s nekim drugim. I znam da je to grozno. I mora biti, ali

Ali dok sjedim tu sa šalicom pretoplog čaja, gledajući istu epizodu stoti put, pokušavajući zanemariti rastuću bol u grlu želim da nekome bude stalo.

Neke stvari su tako male kada se

napišu.




I need it bad. That one thing. Can't get it. Probably never will.

Can't be the imaginary girl any more. Just can't.


I got little of Tedy in me, I know it.

Ne radi mi tipka za prebacivanje na mp3 – ju i moram slušati kate nash koja govori kako se voli igrati. Pune dvije minute. Majke mi, shvaćam jebenu perverznost. I like to play Kate, too. And I play all day long, too.
Gubim se pomalo u tom svom ljubljenom kreativnom neredu, kao da svaki dan ja postajem sve manje kreativna u kreativnosti nereda.
I događa mi se govorenje besmislica samo jer ne volim tišinu i volim zaglušivanje.

NASMIJEŠI SE SUTRA ĆE BIT GORE.

Znam, i zato se smiješim. Ali mi se ne smiješi. Ali se smiješim.
Kontate?
I malo sam slaba trenutačno i malo se osjećam bespomoćno jer padam u iste zamke tamne strane, koja je presvijetla da bi bila dobra.
I bubam isprazne metafore na jednostavna pitanja, a ispraznost metafora se čini tako nepotpuno ispraznom.

Alternativka postajem jer očajnički idem i vješam plakate alternative koja me čini sretnom. Ali nitko ne naziva, i alternativa nije nađena.
A kiše ispiru želje, i želje alternative nestaju, i ostaje prazan papir i ruka bez zelene bojice s kojom bi mogla ispisati novu alternativu sreće.

E da i pokušavam ne razviti podvojenu ličnost jer se gubim između egoizma i nečeg nalik požrtvovnosti. I nađem se kako pjevušim kornove stihove: Shut up, shut up, shut up, I'll Fuck you up.

I malo me to naživcira ponekada. Ti unutarnji konflikti koje uvijek izgubim.
I sada mi fali neki mudri zaključak, osobni tutorijal za popravljanje emocija i života.


Nemam ga.



* potreba za irskim naslovom. neproduktivnost jutarnje glavobolje me ubija.

Psihodelizam izraza lica me fascinira, i nekako dopuštam da i mene obuzme. Jer na kraju krajeva shvaćam da je krivčavost moja osobnost.

I znaš što, imam se potrebu izvikati na par ljudi, ali onda bih isplivala iz psihodelzima u kojem uživam.

A da ne bi bilo zabune volim ga, volim taj tup pogled koji otkriva potpuno kričavilo ispraznih smiješaka.

I imam potrebu za karmom u zadnje vrijeme, jer jedino tako objašnjavam neobjašnjivo.

Bila sam loša pa su me neki ljudi napustili.
Bila sam dobra pa su mi se neki ljudi približili.
(no nećemo reći da se događaji dijele na dobre loše. Jer sve ima dobro i loše u sebi. Ying i yang znate xD)

Nisam se vratila, tako dugo, jer su se neke stvari izdogađale (očito), koje su me tjerale na nijemo vrištanje svake noći, i koje mi nisu dopuštale ni minute sanjarenja. (zato i jesam upala u ljubljenu psihodeliju kričavila)

Želje bih vam reći cijeli kaos emocija koje je gubitak nečeg meni bitnog izazvao, ali ne želim. To je prošlost. Kraj. Otupjele negativne emocije zaključane duboko u meni.

I ne vjerujem da će mi biti bolje, da ću se prestati smiješiti nepostojećim smiješkom, i ne želim vjerovati u to. Ne želim misliti što će biti. Ne želim misliti.

Ali moram. Jer kraj nije kraj, ali nije ni početak.

Kraj je sredina svemira kojemu nema kraja.
I da. Ne prestajem nositi narukvicu davno izgubljenog značenja. Čisto jer vjerujem da mi donosi sreću. I da bi mi bez nje svijet bio gori.


Pomalo nabacane misli (=

Javit ću se opet, i opet, i opet, i opet.
Jer volim kaotičnost svog života, ponekada, kada ta kaotičnost nije obavijena kričavom psihodelijom.

P.S. Hvala osobama koje su tu. (najviše tu mislim na jednu osobu)

Nikada nisam imala potrebu za sretnim krajem, jer ja sam daleko od njega.


Nova je godina, i donosim neke nove odluke. To bi se naravno trebalo odraziti na sve, tako i na ovaj blog.
Stoga ga zatvaram, i to ne na neodređeno vrijeme nego zauvijek.
Vjerujem da ću napravit novi blog, i javim vam za adresu kada se to dogodi.
Razlog zatvaranja bloga je jednostavan, ma koliko on bio dio mene, on više nije moj. Promijenila sam neke poglede, naglo i neočekivano. I ne želim ih više ovdje pisati.

Zbogom zvuči tako pretjerano dramatično.
Volim vas jako, i dajem vam jedan ogroman zagrljaj. <3 :*